Reisinger Oton Anton (Oto), hrvatski karikaturist (Rankovci kraj Murske Sobote, Slovenija, 4. X. 1927 – Zagreb, 6. IV. 2016).
Završio Arhitektonski fakultet u Zagrebu 1960. Karikature započeo crtati i objavljivati 1945., od 1950. bio stalni suradnik Vjesnika. Radove objavljivao i u stranim listovima i časopisima (Punch, Quick, Panorama). Karikaturama s elementima gega najčešće komentirao politička i društvena zbivanja (legendarni lik Pero). Objavio nekoliko knjiga karikatura (Amor, amor…, Gute Reise, Rat i mir). Radio plakate, reklame, ilustracije za knjige i crtane filmove. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983).
Premda je diplomirani arhitekt, Reisinger se arhitekturom nije bavio. Njegovi likovi Pero (dugovječni kritičar društva i vlasti), Štefek i Klara bili su toliko prepoznatljivi u Vjesniku kao što je to dugo godina bio lik Grge, drugog poznatog karikaturiste Ice Voljevice, u Večernjem listu. Reisinger je godinama izvrsno komentirao svakodnevicu i političke događaje, od onih lokalnih do svjetskih. Radi za brojne novine, od 40-ih godina 20. stoljeća i rada u Šilu, Studentskom listu i Kerempuhu, zatim od 50-ih u Vjesniku u kojem djeluje najduže te radi za njega i nakon odlaska u mirovinu. U Vjesniku radi sve žanrove od političke do vic karikature, pa crta i neizbježne, bračne teme (npr. kada žena dočekuje muža u tri ujutro s valjkom za tijesto…). Zapažena je i njegova višegodišnja suradnja u Startu. Kvalitetu Reisingerovih crno bijelih i obojenih crteža prepoznali su također u inozemstvu. Objavljivao je u njemačkom Quicku, nizozemskoj Panorami, švicarskom Nebelspalteru i britanskom Punchu. O broju njegovih radova može se samo nagađati – navodno ih je više od 70 tisuća. Provokativni, kritički, ali prije svega duhoviti crteži Otta Reisingera bili su dio svakodnevice hrvatskih građana gotovo sedamdeset godina. Dovodeći svoje likove u razne zanimljive i šaljive situacije Reisinger duhovito i kritički komentira društveno-političku događaje u zemlji i svijetu, ali bilježi i mnoge druge humorne prizore i situacije „običnog malog čovjeka“ iz svakodnevnog života.
Cenzuru (i autocenzuru) većinom vežemo uz Reisingerovo djelovanje u socijalizmu, međutim Reisinger je primjer da su mu se i 2000-ih neke karikature odbijale jer „ne bi bilo zgodno uvrijediti gospodina ministra“. Međutim, uspjevao je kroz političku karikaturu i vrlo ozbiljne osobe i događaje smjestiti u najsmješnije situacije, duhovito razotkrivajući apsurdnost pojedinog političkog trenutka.
U emisiji Hrvatske radiotelevizije Svjedoci vremena Reisinger je opisao svoj pogled na ljudsku glupost i kako se boriti protiv nje te je li to uopće moguće: „To su ljudi pokušavali hiljadama godina, protiv toga nema borbe dragi prijatelju. Borba protiv gluposti je trajala i trajat će dok bude čovjeka. To je pomanjkanje nečega što bi čovjek trebao imati. To te malo, mene barem, na neki način ražalosti, znaš…“.
KARIKATURE:
