Karikature u jugoslavenskom tisku nakon Drugog svjetskog rata ilustriraju i komentiraju vanjskopolitičku tematiku, društveno-ekonomska pitanja, odnose Jugoslavije i zemalja Istočnoga bloka, odnose s Italijom i pitanjem STT-a, te odnose s Katoličkom crkvom. Iz karikatura se iščitavaju promjene u političkom, društvenom i kulturnom životu Jugoslavije.
Sva važna politička, društvena i kulturna zbivanja u Jugoslaviji popraćena su karikaturama, te one time postaju važnim historiografskim izvorom. Karikatura služi kao mobilizacijsko sredstvo, no, ona može poslužiti i kao sredstvo za skrivenu kritiku društva, društvenih pojava i pojedinaca.
Političku karikaturu po njezinim osobitostima ubrajamo u društveno angažiranu karikaturu.
Karikatura je vrlo često vezana uz dnevna zbivanja i njezin je vijek često ograničen na jedan dan. Ipak, dio karikatura nadrasta svoj dnevni ili tjedni ritam jer zahvaćaju temu koja je problem koji duže ili trajno zaokuplja svijet, pojedine države ili neku lokalnu zajednicu. Ponekad ostajemo zapanjeni duhovitošću ideje i ne primjećujemo da takve karikature ponekad uopće nisu smiješne. To su karikature koje nastaju u nemogućnosti suprotstavljanja ‘velikim’ problemima, a ova karikatura je upravo takav primjer – što je osuda na karikaturi snažnija, to je frustriranost autora i čitalaca manja, a nada da će se konačno nešto poduzeti postaje veća.
„Karikatura je kroz cijelu svoju povijest, a posebno u 20. stoljeću prošla niz ovakvih naslilnih terapija i bila »angažirana« da poslušno veliča i brani aktualnu autokratsku vlast.” Fadil Hadžić Anatomija smijeha (studije o fenomenu komičnoga), 1998.