Karikatura “Doslovno shvatio” objavljena je (u boji) na naslovnici u Kerempuhu 30. srpnja 1949. (br. 199, god. V), a autor je Oto Reisinger.
Uzroci za sukob između dvaju velikih socijalističkih vođa Tita i Staljina su brojni, no jedan je najvažniji, a taj je jugoslavenska emancipacija od kontrole Moskve i volja da sama ide svojim putem u komunizam. Jedan od povoda sukoba su jugoslavenske pretenzije na albansko područje. Albanci su tražili protekciju jačeg, a ovdje je to bio Sovjetski savez. Kao pravi zaštitnik Sovjetski savez je odmah politički napao Jugoslaviju i optužio da skreću u krivi smjer.
Mnogi misle da je početak sukoba upravo i izbio zbog Albanije. Tito je 1. ožujka 1948. na sjednici CK KPJ odlučio da će krenuti na Albaniju. U međuvremenu je Koci Xoxe protjerao u Albaniji sve koji su bili protiv Jugoslavije uključujući i Envera Hoxhu.
Nacionalna manjina koja je bila prilično u lošem položaju u Jugoslaviji je albanska. Problem je nastao oko Kosova, pokrajine većinom nastanjene Albancima. Za pripojenje Albaniji je bio i albanski predsjednik Enver Hoxha koji je bio u stalnim nesuglasicama s Titom. Broj Albanaca u KPJ je bio iznimno mali, a položaj na Kosovu iznimno loš jer su većinu na važnijim mjesta u administraciji imali Srbi, a i provodila se velika srbizacija stanovništva i iseljavanje Albanaca, a doseljavanje Srba. Nezadovoljni takvim postupcima oni koji su počeli podržavati Rezoluciju su tako i postali predmetom za procesuiranje.
Jugoslavija bi tako svojim izolacionizmom zatvorila Sovjetima izlaz na Jadran, a samim time i na Sredozemlje, iako je tu još ostala Albanija kao još jedna od prosovjetskih država, koja je imala moguć izlaz na Jadran i Sredozemlje, ali zbog svoje izolirane politike Sovjeti je nisu koristili za svoje potrebe. Više im je odgovarala razvedena jadranska obala.
Jugoslavenska vanjska politika, koja je predviđala i ostvarivala konkretnu vojnu pomoć grčkim komunističkim partizanima, oslanjala se na geografski položaj
i značaj Albanije, koja je trebala biti baza eventualne vojne intervencije. Jugoslavija je, jednako tako, imala jasnu viziju hegemoniziranja Albanije, koje je već bilo
ostvareno preko niza gospodarskih ugovora, a uživala je i podršku važnih kadrova
u politbirou albanske KP (Projugoslavenski kadrovi u KP Albanije bili su ministar unutrašnjih poslova Koci Xoxe, Pandi Kristo, Kristo Temelko, Tuk Jakova i Bedrija Spahuia.) Kada je Rezolucija Informbiroa ekskomunicirala Jugoslaviju iz komunističkog svijeta, onda je ujedno eliminirala sve stvarne i imaginarne
projugoslavenske elemente iz partija socijalističkih zemalja, a naročito iz albanske.
