Direktiva

U Rumunjskoj su zabranjeni sovjetski filmovi o Jugoslaviji.

Karikatura “Direktiva” objavljena je (u boji) u ćirilićnom izdanju Kerempuha 30. travnja 1949. (br. 186, god. V), a autori su Walter Neugebauer i Marcel Čukli, koji su kao dvojac objavljivali pod pseudonimom Vanič.

Godine 1949., od ukupno 108 uvezenih filmova u Jugoslaviju, 58 ih je iz SSSR-a, 19 iz SAD (broj raste), iz istočnoevropskih zemalja 2, iz Francuske 4, a Engleske 8, zatim iz Italije 3, Švedske 3, Austrije 8, Njemačke 3. Godine 1950., 1951. i 1952. nema više ni jednog uvezenog filma iz SSSR.

Prvi dugometražni igrani film snimljen u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata bio je film “U planinama Jugoslavije” (1946.) Abrama Matvejeviča Rooma, u sovjetsko-jugoslovenskoj produkciji, s dosta jugoslavenskih glumaca i drugih suradnika. U Moskvi je prikazan kao sovjetski film. U Jugoslaviji je primljen više nego s rezervom. Iako sniman u Hrvatskoj, hrvatska publika mogla ga je vidjeti tek 2015., a razlozi su bili politički: u filmu se ravnopravno spominju i Staljin i Tito, u vrijeme kada se u Jugoslaviji stvara Titov mit, naglašava se uloga Crvene armije u oslobođenju Jugoslavije te se spominju protivnici: Ante Pavelić i Draža Mihailović.

Prvi incident na međunarodnom planu nakon rezolucije Informbiroa dogodio se u srpnju 1948. na međunarodnom filmskom festivalu u češkim toplicama Marianske Lazne (preteča festivala u Karlovyem Varyma). Kako je u program festivala bio uvršten hrvatski film “Živjeće ovaj narod”, u Češku je doputovala službena delegacija iz Jugoslavije. Međutim, uprava festivala je iznenada zapovjedila da se film ne prikaže, a kao razlog je bilo navedeno pojavljivanje lika maršala Tita u filmu. Komitet za kinematografiju pri Vladi FNRJ odmah je donio odluku o napuštanju festivala, te je delegacija vraćena u Beograd. Ovaj događaj dobio je veliki publicitet u svijetu i zemlji. Filmske ustanove održavale su sastanke na kojima su izražavale protest u obliku objavljivanja tekstova, te su davale podršku delegaciji zbog napuštanja festivala.

Početkom 1950-ih, dva važna filmska ostvarenja su više nego bilo koje književno djelo toga vremena pokazala vesternizaciju kulture. Prvo ostvarenje jest „Tajna dvorca I. B.“ iz 1951. Milana Katića (po scenariju Fadila Hadžića), nastalo prema baletnoj jednočinki Kerempuhova vedroga kazališta. Riječ je o baletnoj pantomimi, tj. satiri o rezoluciji Informbiroa koja sve do 2000. nije bila javno prikazana (pola stoljeća se smatrala zagubljenom!). Rezolucija Informbiroa je u filmu antropomorfno prikazana kao djevojka, koju na spiritističkoj seansi uskrsavaju s ciljem da pokuša pobuniti narod protiv njegove vlade. Ona bezuspješno pokušava zavesti radne ljude Jugoslavije koji ju superiorno odbacuju, pa tako odbačena umre.

Drugo djelo je iznjedrila mlada grupa okupljena oko Kerempuha, na čelu s braćom Neugebauer (Walter i Norbert), pod vodstvom Fadila Hadžića. Riječ je o prvome hrvatskome crtanom filmu „Veliki miting“, koji po formi podsjeća na američku animaciju u maniri Walta Disneyja, dok je po sadržaju politička satira antisovjetskoga karaktera. U njoj antijugoslavenski huškač Judin izvršava naloge sovjetske vlasti te izmišlja razne novinske “patke” protiv “čudovišne zemlje” Jugoslavije (ironična aluzija na novinske laži koje je SSSR širio o Jugoslaviji). Film je uz ovacije publike prikazan 1951. na glavnome zagrebačkom trgu. „Veliki miting“ ne samo da je sjajan komentar burnoga društveno-političkoga vremena nego je i svojevrsni uvod u rad slavne Zagrebačke škole crtanoga filma, koja je u svome zlatnom razdoblju (1957.–1962.) dala izniman doprinos europskoj animaciji.